Međunarodna poruka maestra Eduarda Di Maura u povodu obilježavanja Svjetskog dana lutkarstva 2014.
Lutka nastaje iz igre – izvorne i iskonske umjetnosti, a ne od sakralnog predmeta kao što se često tvrdi. Lutka se rađa iz nesebične, spontane i transparente igre koja postaje sve kompleksnija poprimajući razne oblike i sadržaje.
Kraljevi, carevi, emiri i ostali zlorabitelji vlasti oduvijek su proganjali lutke zbog njihove pobunjeničke naravi, jer su, kako se čini, ta simpatična i nestašna stvorenja izrađena od krpica i drva imala istančan talent za osuđivanje i kritiziranje te su umjela vješto se koristiti sarkazmom, ironijom, humorom, dovitljivošću, ritmom i zajedljivošću.
S temperamentom ove tisućljetne pučke umjetnosti možda se najviše poistovjećuju adolescenti jer upravo oni imaju tu istu energiju koju obilježava izvjesna strastvena neodgovornost i obično otvoreno kažu ono što misle te upiru kažiprstom u ono što osuđuju i krive. Možda su upravo zbog toga mladi idealna meta svjetskih medijskih kampanja koje banaliziraju ono najvažnije, a promiču pogrešne vrijednosti.
Već desetljećima naše kazalište lutaka veliki dio svog rada posvećuje mladima obrađujući teme od njihova interesa i potičući ih da se služe lutkama kako bi izrazili sve ono što ih dira i tišti. Tako mladi progovaraju o nasilju, mafiji, alkoholizmu, korupciji, maloljetničkoj trudnoći, samoći i mnogim drugim tabu temama koje oni obrađuju s naivnošću i prijezirom.
Lutkari mogu i moraju uzdizati svoj kreativni svijet čitanjem, učenjem, istraživanjem i eksperimentiranjem formama tražeći ljepotu i sklad u scenskoj naraciji, ali nikada ne smiju zaboraviti da njihov odnos s kazalištem uključuje i obvezu.
A pod obvezom, tom riječju širokog značenja, podrazumijevam odgovornost lutkara da shvate koja je njihova ulogu u svijetu i koji stav moraju zauzeti prema različitim slučajevima zlouporabe vlasti u današnjem društvu, da shvate tko su današnji kraljevi, emiri i šeici.
Danas vladari više ne sjede na golemim tronovima, raskošno ukrašenim dragim kamenjem, već su obično ondje gdje ih nitko jasno ne vidi i posjeduju medije koji ih svakodnevno glorificiraju ili skrivaju, ovisno o tome što žele postići. Današnji kralj s tisuću glava je pokvareni neoliberalizam, a današnji car su velike multinacionalne kompanije koje u težnji za povećanjem zarade i utjecaja ne prežu od uništavanja planeta i života.
Stoga, dragi lutkari sa svih pet kontinenata, ustanite protiv okrutnosti, nejednakosti i nepravde, tražite svoju ekspresivnu osobnost služeći se beskrajnom raznovrsnošću tehnika i estetike, ali koristite i snažne riječi i upirite kažiprstom, kao što to čine mladi, kako biste osudili sve ono što onemogućuje izgradnju humanijeg i boljeg svijeta.
Eduardo Di Mauro
NEKA GLUMCI UĐU!
U povodu Svjetskog dana lutkarstva 2014. – hrvatska poruka
Svjetski dan lutkarstva nije obična fešta na kojoj je dovoljno ispiti zdravicu za sve lutkofile, kako one na pozornici, tako one iza i ispred pozornice; nakon toga čestitati na uspjesima, poželjeti da se u izmijenjenom medijskom okruženju sačuva kreativni lutkarski identitet, pobrati pljesak i – spustiti zastor.
Ovaj dan ne bi trebao proći bez emocija, pijeteta i sjećanja na sve one koji su ugradili dio umjetničke energije u temelje hrvatskoga lutkarstva, ali i bez svijesti o tome kako lutkarsko kazalište ili jest kazalište ili ga nema. Kazališta također nema i ne može biti bez glumaca i publike, one publike koja se ne dijeli na djecu i odrasle, već one o kojoj je Matoš pisao: “Blago onome, koji ostaje uvijek mlad (….) koji se uvijek umije diviti i začuditi.“
A lutka? Gdje je tu lutka? Što je s lutkom i njezinim metaforičkim potencijalom, njezinom vlastitom energijom i dinamikom? Lutkarska se predstava ne igra „bez trećega“!
Ako je čudo kazališta „u onome što se tijekom predstave događa između gledatelja i glumca“, a jest, tada je čudo lutkarstva u onome što se, na jednoj strani, događa između lutkara i lutke, a na drugoj strani između njih i publike.
A to kazališno jedinstvo pozornice i publike nije moguće ničim zamijeniti. U polumraku gledališta, u kojem se oslobađa silna emocionalna energija, odavno sjede gledatelji koji najviše vremena provode na videoigrama, mobilnim telefonima, internetu, e-pošti i facebooku, a zadarsko Kazalište lutaka još uvijek igra istu onu Crvenkapicu kojom je 1952. započelo kreativnu avanturu.
I još jedan zadarski primjer (ne zato što je zadarski već zato što je zoran). Veliki Lope de Vega ustvrdio je prije kojih 400 godina kako je za kazalište potrebna „samo jedna daska, dva lica i jedna strast“, a u Zadru je početkom XIX. stoljeća zapisano kako Zadrani ne idu u kazalište „iz običaja ili iz navike već iz strasti“.
Novinski je kroničar još onda „s užasom pomišljao na dan, možda ne tako dalek, kada će sva naša kazališta biti pretvorena u golema kina, a pozornice će biti zatvorene velikim bijelim platnom (…), dok će miševi plesati kolo od veselja u tami među napuštenim kulisama“. Umjesto toga, Zadar je jedini grad u Hrvatskoj koji je nakon 1895. dobio novu kazališnu zgradu. Ne obnovljenu ili adaptiranu, nego novu. I to lutkarsku!
U to ime: Neka uđu glumci! I lutke!
Abdulah Seferović Sefi,
Počasni član Hrvatskog
centra UNIMA-e
