U Gradskome kazalištu lutaka Rijeka predstavu izvodi Tilen Kožamelj, a donosi inačicu poznate priče

Jedan od prvih koji je iz usmene predaje priču o uspavanoj ljepotici pretočio u pisanu verziju je Gianbattista Basile, talijanski književnik koji je upravo svojom zbirkom prerađenih pripovijedaka i bajki “Bajkom svih bajki”/”Pentamerone”, odnosno pričom pod nazivom “Sunce, Mjesec i Talia” iz 1634. godine utjecao na mnoge kasnije književnike koji su donijeli verziju te priče. Prvo je utjecao na Charlesa Perraulta i njegovo djelo “Ljepotica u šumi od trnja”/”La Belle au bois dormant” iz 1697. godine, a potom i na ostale književnike poput Gozzija, Wielanda, no i braću Grimm, Jacoba i Wilhelma, čija je “Priča o uspavanoj ljepotici” kojom su stekli svjetsku slavu objavljena u zbirci “Dječje i obiteljske bajke” 1812. godine.

Tu je bajku, kao i mnoge druge, analizirao austrijsko-američki psiholog i književni kritičar Bruno Bettelheim koji se u svojem radu bavio upravo proučavanjem vrijednosti i značaja bajki za dječji razvoj, a kako je smatrao, bajka “Trnoružica” ili “Priča o uspavanoj ljepotici zapravo” govori o procesu sazrijevanja jedne djevojke. Kad se govori o snu ili spavanju ljepotice, taj proučavatelj bajki pak ističe da spavanje ljepotice predstavlja psihološko stanje izoliranosti i odvojenosti od svijeta, a njezino buđenje, kad princ dolazi, trenutak je pronalaženja partnera s kojim će dijeliti svoj život. U kontekstu tog susreta Bettelheim, dakle, ističe da bajka govori o važnosti čekanja prave osobe s kojom je moguća istinska sreća.

Teatar objekata

Na tragu Bettelheimova shvaćanja priče o uspavanoj ljepotici jest i predstava “Trnoružica – elektro bajka” u režiji Mattea Spiazzija koji je vješto inkorporirao Bettelheimovo shvaćanje svjetski poznate priče te je postavio u suvremenost, tako da bude prijemčiva najmlađima kojima predstava prvenstveno i jest namijenjena.

Priča kreće od jednog starog drvenog stola i kutije sa starim stvarima, što i jest jedina scenografija u predstavi. Stol namjesto praznina između njegovih nogu ima tkaninu uzorka koji neodoljivo podsjeća na neka prošla vremena i na naše bake. Jer i u ovoj priči baka jest u fokusu, na što upućuje i kutija na kojoj piše – nona. Unuk tako dolazi u njezin stan te vadi iz kutije stare stvari, a prekida ga zvonjava telefona i glas njegove bake.

Tematski i idejno priča je postavljena kao memorijska analogija, analepsa koja se odvija posredstvom asocijativnih veza i/ili bakine priče koja navodi/odvodi u prošlost. Također, priča je postavljena kao okvir između sna i jave, jer protagonist je budan, a kasnije vidimo kako se budi, što je jasna naznaka da je prisutan motiv oniričkoga. Stare stvari služe kao asocijativne veze, jer potiču na sjećanja i bude uspomene, a također su i element povezivanja, odnosno dijaloška spojnica između unuka i bake.

U tome izletu u prošlost sa sjećanjima koja bude stare bakine stvari, one su ujedno i objekti koji oživljavanjem poprimaju razna obličja i naličja, stoga traže aktivnoga gledatelja koji upravo na neobičnim objektima percipira kakvo značenje, oblik, lice, to jest facijalnu ekspresiju. Riječ je o formi teatra objekata koje glumac, lutkar, u ovome slučaju Tilen Kožamelj, uspješno oživljava, daje im glasove različita intenziteta, jačine, visine, dubine, pa tako gledatelj jasno razaznaje kad se radi o glasu kakve mlađe osobe, zrele osobe, odnosno osobe treće dobi.

Oživljavanje stvari

Uz glasovno obilježje heterogenosti, tu je i dramaturška komponenta koja se ogleda u njegovim facijalnim ekspresijama, gestikulaciji, a radi se o uspješnoj izvedbi. Uz tu glasovnu komponentu, zvukovna komponenta općenito vrlo je bitna. Naime, radi se o pozicioniraju pokreta i različitih dijelova predstave koji su ujednačeni s glazbenom podlogom, koja generira različita raspoloženja ili aludira na razne događaje. Glumac tako uspijeva oživiti i staru stolnu radnu lampu, manje lampe, svjetiljku, heftalicu, kabel, stari telefon, fotoaparat i ostalo, a sve to vješto je uokvireno pričom o preminuloj baki te trenucima njezina života koji u nekim dijelovima očekivano poprimaju humoreskno ozračje. Glazbena podloga također u nekim trenucima ima i transcendirajuću narav, te upućuje na životnu protočnost, lelujanje i/ili kakav zanos (skladatelj je Josip Maršić).

Uz zvukovnu komponentu koja je zaista izvrsno odrađena, valja spomenuti i osvjetljenje koje varira u jačini i precizno je usmjereno i vremenski točno djeluje u bitnim trenucima (oblikovatelji svjetla su Matteo Spiazzi i Sanjin Seršić). Pareidolija, odnosno vivifikacija stolne lampe, posebno je vidljiva u “zglobu” lampe čije kretanje neodoljivo podsjeća na ljudsku gipkost i daje osjećaj životnosti. Upravo uloga svjetla u kontekstu cjeline predstave koja pokreće unekoliko i stvari i radnju, upućuje na riječ elektro u nazivu same predstave, a svjetlo, odnosno električna energija kao motiv izvrsno se uklopila u predstavu baš u godini u kojoj se obilježava Teslina ingenioznost koja nam je donijela ono što danas svi imamo i bez čega ne bismo mogli funkcionirati – električnu energiju.

Univerzalna poruka

Iako je samo površinski tema predstave odnos unuka i bake, ona je tek okvir za manju priču unutar nje, dakle podtemu bakina života u kojem se nazire priča o uspavanoj ljepotici, odnosno spajanju dvoje ljudi i pronalaženju prave osobe, što je i izravna poveznica s Bettelheimovim shvaćanjem inicijalne verzije priče o uspavanoj ljepotici. Također, priča je ujedno i poziv na “obnovu” odnosa s našim najbližima, ovdje našim bakama, babama ili nonama, no i djedovima, koje nerijetko uzimamo zdravo za gotovo.

Dakako, valja istaknuti i da priča, s obzirom na to da se i dalje radi o inačici kakve bajke, odnosno tumačenju izvorne bajke, također ima univerzalnu poruku na kraju koja ističe životnu puninu i svaki životni trenutak jer, kazat će glumac: “Ono što si živio ne može ti nitko oduzeti.” Stoga, četrdesetominutna predstava “Trnoružica – elektro bajka” Gradskoga kazališta lutaka Rijeka osuvremenjeno je čitanje klasika, izvrsna i slojevita predstava koja je u suglasju s našim vremenom, s vrijednostima koje pomalo zatiremo, kao i sve popularnijem referiranju na neka prošla, ne tako daleka vremena koja sve više poprimaju naličje mitskoga, onog poželjnog, pa i – utopijskog.

(Izvor: Novi list, Ervin Pavleković, 2. svibnja 2023.)