Šuma Striborova

Ivana Brlić Mažuranić

Za predškolski i školski uzrast.

Uloge:

Božena Delaš
Karin Fröhlich/Andrea Špindel
Anđelko Somborski
Zlatko Vicić

Tehničko osoblje i podrška:

Redatelj i dramaturg: Lary Zappia
Oblikovatelj i realizator scenografije: Dalibor Laginja
Skladatelj: Duško Rapotec Ute
Oblikovatelj svjetla i projekcija: Deni Šesnić
Lektor: Zrinka Kolak-Fabijan
Instrumentalni i vokalni aranžmani: Duško Rapotec-Ute
Gosti izvođači: sopilaši Dean Volarić i Dorijan Polonijo
Songove pjeva skupina “Rivers”

« …te su «Priče» koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi čisto i potpuno originalno djelo. One su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije, i to je sva vanjska veza, koje one imaju sa narodnom mitološkom predajom. Ni jedan prizor, ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji. (Tko se iole bavio studijem mitologije, znade uostalom, da je nažalost naša slavenska mitologija u svojoj cjelini jedan skup malone sasvim nesuvislih nagađanja, jedno polje ruševina, iz kojega kao uspravni stupovi vire baš samo imena).»

«O praktičnoj genezi «Priča» pitali su me već često. […] Bilo je to ovako:
Jedne zimske večeri bio je naš dom, protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe – velike blagovaonice – začuje se «kuc! kuc!» – «Tko je?» upitam. – Ništa! Opet: «kuc! kuc!» – «Tko je?» – i opet ništa. Nekim tajnovitim strahom stupim u veliku blagovaonicu, i najednom: radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica, – na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, ko da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop i … nije ih više bilo. – Čitala sam u ono doba Afanasjeva «Vozzrenija drevnih Slavjan na prirodu» – padoše mi u taj tren na pamet «domaći». I tako onaj roj iskrica-zvjezdica ipak bi uhvaćen – i to u «Šumi Striborovoj» – i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove prve priče nastadoše ostale, njih još sedam, bez ikakve zasebne «geneze», dakle su i one kao i «Šuma Striborova» izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.»

Riječ redatelja:

Premalo se govori o Ivani Brlić-Mažuranić. A imala bi što reći prije svega sociologija i psihologija, možda i antropologija, zatim povijest, teorija kulture, teorija književnosti, napose rodna teorija. Poštovanje izaziva činjenica da je na «brdovitom Balkanu» jedna žena bila uspješan, plodan, objavljivan pisac (ona sustavno objavljuje od 1902. pa sve do 1937., gotovo do pred smrt). Još više zadivljuje činjenica da je postala prva žena član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Bez riječi ostavlja podatak da je dvaput bila predložena za Nobelovu nagradu za književnost. No, više od svih biografski podataka, impresionira nas njezin raskošni spisateljski dar, ruka majstora koja se prepoznaje na svakoj njezinoj stranici, u svakoj književnoj formi koje se Ivana Brlić-Mažuranić poduhvatila.

Posegnuti danas u kazalištu za «Šumom Striborovom» znači posegnuti za klasikom hrvatske književnosti, znači svjesno sagraditi predstavu zasnovanu na jeziku, na narativnoj baštini, i na snažnoj emociji. Meandri fabule kod nje ne slijede klišeje svjetski poznate literature za djecu; morfologija njezine bajke ne uklapa se u postojeće modele; moralne pouke što nam ih ostavlja ne pripadaju uvriježenim arsenalima priča za laku noć. U našim je rukama neobična parabola o žrtvovanju, o bolu, o patnji, vrlo slavenski mučna i duboka priča čiji se prividno sretni završetak mora skupo naplatiti. Drugačije, očigledno, ne može – i Andrić kaže da ljudi na ovim prostorima znaju samo ili trpjeti bol ili je nanositi…

S velikim poštovanjem i s još većim veseljem laćamo se, dakle, našeg Andersena. Autorskome timu ove predstave lutkarstvo nije primarna profesija, pa je hibrid koji se rađa spoj lutkarskog i dramskog izričaja. Rezultat je vizualno bogata scenska igra prožeta glazbom, s reduciranim brojem aktera, koja – i pored velike semiotičke slobode – uvažava i ethos i mythos slavnog predloška. Naše se scene pretapaju jedna u drugu, a svaki pojedinačni prizor u gotovo praznome okviru ni iz čega stvaraju igrači, vrijedno poput graditelja. Sličnim se čudom – umijećem igrača – narativna struktura pisca preobraća u dijalošku, dramsku, pa onda opet žustro vraća natrag, u naraciju. Predstava se odvija i brzo i polako, i bučno i tiho, s glazbom i bez nje, u svjetlu i u mraku. U njoj se, devedeset godina nakon nastanka «Priča», neminovno sudaraju urbani svijet savijenog metala i ljepota divlje i nepokorive prirode, proza svakodnevice i poetika arhetipskog. I, kao u svakom sudaru, često od siline kosti pucaju…

Kalendar događanja


Nadolazeće predstave

Podijeli na socijalnim mrežama