Bilo mi je deset godina kad sam pogledao svoju prvu tradicionalnu lutkarsku predstavu. Bilo mi je deset godina kad sam se zaljubio u Mubaraka, a ta je ljubav trajala više od pola stoljeća i još uvijek zaokuplja moje misli i čitavo biće.
Bilo mi je dvadeset godina kad sam, vođen tom ljubavlju, obišao svaku ulicu i kutak Teherana u potrazi za starim, umornim i istrošenim izvođačima kako bih ih vratio u život i umjetničke krugove te sveučilišne umjetničke kolegije, u nadi da će se i ostali zaljubiti u moje idole.
U to sam vrijeme mislio da sam jedini takav zaljubljenik na svijetu, ali uskoro sam shvatio da nisam te sam proputovao svaki kutak svijeta kako bih otkrio globalnu opčinjenost lutkarstvom, upoznavajući ljubitelje lutkarskog kazališta posvuda, u Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Indiji, Kini, Rusiji, SAD-u, Francuskoj, Njemačkoj i drugdje.
Bio sam presretan kad sam shvatio da ne samo da nisam sam već da sam samo jedan među milijunima drugih koji vole lutkarstvo, a Mubarak je samo jedna od desetaka lutaka koje stoljećima pomoću komedije i sarkazma unose nadu i izazivaju smiješke na licima muškaraca, žena i djece, koji su prečesto obuzeti strahom i boli u ovom svijetu prepunom rata, siromaštva, nasilja i bijede.
Međutim, nije mi dugo trebalo da shvatim kako moji kolege iz šire zajednice kazališne umjetnosti s prijezirom gledaju na lutkarstvo te smatraju sebe i svoj status prevažnima za svijet lutkarstva.
Tada sam čvrsto odlučio braniti svoju ljubav, kao što bi ratnik branio blago, i svoj život predati njemu i nepoznatom.
U tom sam razdoblju počeo iznimno cijeniti jezik lutkarstva, širok i duboko ukorijenjen poput naše stoljetne sposobnosti za radost i tugu, melankoliju i sreću.
Shvatio sam da je svaki lutak simbolički prikaz svijeta oko nas i odraz svakoga čovjeka koji je živio prije nas.
Tada sam napokon shvatio zašto je Omar Khayyam, ugledni perzijski filozof, matematičar i pjesnik, poistovjetio svijet ljudi s lutkarskom predstavom u svom izvanrednom katrenu:
Mi smo lutke, a sudbina konce vuče
Nije to metafora, već istina, čovječe
Na ovoj pozornici sudbina naše poteze odvuče
U škrinju nepostojanja jednog po jednog uvuče.
Iza sjene zastora smo ti i ja
Ali kad zastor padne, ti i ja ostat ćemo magloviti.
Iz mojih putovanja, čitanja i razgovora s ljubiteljima lutkarskog kazališta postalo mi je vrlo jasno da se značenje lutkarstva očituje raznolikošću oblika i okusa u glavama različitih izvođača u svim kutovima svijeta, od Chikamatsua Monzaemona do izvođača u hramovima i sicilijanskih umjetnika, mašte i jezika dalanga u Indoneziji te perspektive raznih redatelja i izvođača diljem svijeta.
Dakle, počeo sam čvrsto vjerovati da možemo upotrijebiti taj tisućljetni jezik lutkarstva kako bismo kritički doživjeli svijet oko sebe te na taj način privukli širu publiku da prisustvuje i zaljubi se u taj drevni oblik umjetnosti.
Duboko sam uvjeren da je otkriće lutkarstva imalo jednak pretvorbeni utjecaj kao i otkriće kotača te je jednako učinkovito pomagalo smanjenju udaljenosti i komunikacijskih jazova među nama.
Vjerojatno je to zato što čak i duboko filozofska lutkarska predstava ima sposobnost pobuditi element djetinjstva u svijesti publike, pomoću kojega se oslobađa iluzija dobi i vremena te otkriva svijet mašte u kojem čak i predmeti od drveta i drugih neživih materijala oživljavaju.
Možda je najveća odgovornost svakog umjetnika koji se bavi lutkarstvom, neovisno o njegovu jeziku, državljanstvu i podrijetlu, da probudi to „dijete“ u srcima milijuna ljudskih bića koja su naš svijet zagadila krvlju i nasiljem.
Lutkarstvo i mi, ljubitelji ove cijenjene relikvije naših predaka, imamo odgovornost doprinijeti smanjenju zla i neprijateljstva u našoj ljudskoj obitelji te podsjetiti ljude na djetinjstvo, njegove radosti i prekrasne snove…
Danas je dan onih koji bude djecu u nama, dan svih onih koji vole lutkarstvo od srca:
Sretan Svjetski dan lutkarstva.
Behrooz Gharibpour
Behrooz Gharibpour rođen je u Sanandadju (središtu iranskog Kurdistana) 19. rujna 1950. godine.
Kazalištem se bavi od svoje četrnaeste godine do danas.
Studirao je u Iranu na Fakultetu dramske umjetnosti (smjer: Kazališna umjetnost) na Sveučilištu u Teheranu (1970-1974) te u Italiji na akademiji Accademia d ́Arte Drammatica Silvio d ́Amico (1977-1979).
Behrooz Gharibpour zanima se za različita područja, ali svima je zajedničko jedno: širenje kulture u Iranu, kao dizajner i menadžer.
Osnovao je Dječje kazalište (Centar za kazalište i lutkarstvo za djecu i mlade) 1980. godine.
Prenamijenio je Teheransku klaonicu u Kulturni centar Bahman 1991. godine.
Prenamijenio je bivšu vojarnu u Forum iranske umjetnosti 2000. godine.
Prenamijenio je bivšu radionicu u Marionetsku opernu kuću Ferdowsi Hall 2002. godine.
Prenamijenio je bivšu kuću slavnoga glumca Entezamija u Kazališni muzej 2014. godine.
Behrooz Gharibpour, nakon više od četiri desetljeća umjetničkog života, različitih radnih mjesta u domovini i inozemstvu te dobivanja međunarodnih nagrada i vođenja važnih kazališnih skupina na predstavama poput „Les Misérables“ Victora Hugoa, „Čiča Tomina koliba“ Harriet Beecher Stowe itd., vrlo se ozbiljno posvetio lutkarskom kazalištu i osnovao najveće lutkarsko kazalište, Lutkarsko kazalište Aran, a usporedno je kreirao domaću operu s iranskom glazbom.
Behrooz Gharibpour tijekom deset godina uprizorio je sljedeće predstave: Rostam & Sohrab, Macbeth, Ashura, Rumi, Hafez, Layli va Majnoon itd.
Behrooz Gharibpour primio je počasni doktorat Sveučilišta kazališne i filmske umjetnosti u Tbilisiju u Gruziji 2013. godine te titulu Cavaliere u Italiji 2015. godine.
UNIMA zahvaljuje Maniju Hamidiju na prijevodu s farsija, Idoyi Otegui na prijevodi sa španjolskog i Fabriceu Guillotu na prijevodu s francuskog jezika.
Behrooz Gharibpour
