Ivana Đula i Milica Sinkauz

po motivima istoimene zbirke pjesama Luke Paljetka

Vrijeme se okreće, kako bi rekli Riječani, teče… Stvari se mijenjaju, televizori više nemaju gumbe, gramofonima se više ne navija opruga, pisaće mašine same pišu što od njih tražimo i imaju ekrane… Riječi se skraćuju, gotovo nestaju. A poezija… koja će biti njezina sudbina? Hoće li sljedeće generacije znati prepoznati stranice bijelog papira? Miris nove ili stare knjige? Prste umrljane tintom? Tajne dnevnike skrivene ispod jastuka? Tko će pisati romanse između majoneze i bifteka, koji će krokodil pokloniti kamelije svojoj zaljubljenoj hobotnici? Tko će se usuditi igrati riječima? Mijenjati im značenje, davati im nove sudbine? Mi, koji još branimo kazalište. Mi, koji se ne želimo odreći živog susreta umjetnika i publike, obvezujemo se čuvati i braniti sva ona blaga koja vrijeme briše. Apsurd, rime, magiju. Poeziju iznad svega. I, prije svega, one privilegirane umove koji su nam darovali izgovore za igru, izgovore da se smijemo sebi i s drugima i da se čudimo najobičnijim stvarima.

Neka ovo bude hommage Luki Paljetku i svim njegovim nadahnućima, idejama, likovima, glasovima u glavi, nesigurnostima, za sve one dane pisanja, ludih procesa, za sve teške dane kreacije i sate ispred bijelog papira kojima nam je na kraju darovao taj bogati nevjerojatni svijet u kojem se događa sve, a dok istovremeno “na kraju nije ništa bilo”.

Renata Carola Gatica