Romeo (i Giulietta)
William Shakespeare – Lary Zappia
Za odrasle.
Uloge:
Božena Delaš, Anđelko Somborski,
Zlatko Vicić, Alex Đaković
kamera: David Petrović
Tehničko osoblje i podrška:
Redatelj i dramaturg: Lary Zappia
Scenograf: Dalibor Laginja
Skladatelj: Duško Rapotec – Ute
Oblikovatelj svjetla i projekcija: Deni Šesnić
Kreacija lutaka: Dalibor Laginja, Luči Vidanović, Lary Zappia
Realizator lutaka: Luči Vidanović
Lektor: Zrinka Kolak – Fabijan
Inspicijent: Serđo Dlačić
Tehničko vodstvo: Damir Babić
Majstor tona: Dimitrij Vukelić
Majstor svjetla: Sanjin Seršić
Voditelj projekcija: Srđan Badurina
Majstor pozornice: Mirko Križan
Izrada scenografije: Luči Vidanović, Safet Kovačević
Asistent oblikovatelja svjetla i projekcija: Martino Šesnić
Instrumentalne izvedbe: oboa – Branimir Rizoniko;
klarinet – Janko Šepić;
fagot – Ivan Vagroš;
električna gitara – Ivan Pešut;
sve ostale instrumente odsvirao Duško Rapotec – Ute
Riječ redatelja:
«Guttembergova galaksija» na rubu je propasti. Polako tone u more slika koje nas odvlače od pisane riječi. Jasno mi je da mnogi neće ni ova slova nanizati do kraja pasusa. Razumljivo – moja poruka ne može stati u 160 slovnih znakova, a vremena se… nema.
U takvome svijetu koji kratkovidno gradimo, kazalište sve teže nalazi svoje mjesto. Kad još k tome posegne za klasikom kao repertoarom, šanse za iskreno, autentično (ne pozersko, snobovsko!) gledanje još se više smanje.
Zašto onda raditi klasiku? Zašto se mučiti s «Romeom i Giuliettom»? Zbog običaja? Lažnog poštovanja? Sumnjam. Umjetnički razlozi su uvijek osobni: vlastita žeđ za romantičnim junacima koji nestaju; stečena ljutnja nad iskrivljenom predodžbom da se iza naslova krije najljepša ljubavna priča ikad ispričana; akumulirani zaostatak «sanjanog redateljskog repertoara»?
Često su redateljski razlozi i manje racionalni od navedenih. Za te druge razloge bolje je da ostanu prešućeni, da se (možda) naslute sa scene…
Bez obzira na razloge posezanja za naslovom, ova predstava nastaje u srazu intimnog vapaja za romantikom i tvrdog, neromantičnog vremena. Ona se rađa pri punoj svijesti da je danas smrtno zaljubljivanje odavno izašlo iz mode, da se na altruizam gleda s podsmijehom, a žrtvovanje dočekuje s porugom. Jasno nam je da ovaj naslov nudimo u trenutku u kojem je karnalna ljubav pojeftinila, a virtualna postala sigurnija i zdravija. I to, kao što vidite, ne krijemo. Štoviše, «Romeo i Giulietta» u naše doba (uza svo naše romantično navijanje) ne mogu biti Romeo i Giulietta. Oni (p)ostaju dva bića koja se, uz malo sreće, eventualno očešu o egzistenciju onog drugoga…
Zbog svega toga naša je priča tužna priča. A tužne je priče bolje ne pričati djeci. Stoga ovu priču namjenjujemo odraslima i nastojimo od nje poštedjeti djecu: želimo da im se bore na lica urežu izvan kazališta, u našem savršenom realnom svijetu i – ako Bog da – u nekoj kasnijoj, «sretnijoj» dobi.
Lary Zappia
Zahvaljujemo se Novom Listu i MGK Packu na donacijama grafičkih limova.
