Tahir Mujičić

Za predškolski i školski uzrast.

Draga djeco, dragi glumci, draga ravnateljice, pišem vam /i Vama/ ovo pismo , jer sam sasvim slučajno u omiljenom mi “Novom listu” pročitao najavu premijere “Sedan kozlini i samo jedan bedni vuk” izvjesnog Tahira Mujičića, a u izvedbi vašeg /i Vašeg/ štovanog kazališta. Pišem i zato, jer su me ova najava i ovaj naslov duboko povrijedili i kao građanina “lijepe naše” i kao vuka. Štoviše, zaboljelo me je ….Stislo me u grudima… Potjeralo suze na oči. Pa zar poslije svih onih ružnih objeda raznoraznih škrabala od braće Grimm, preko Perraulta, Ezopa, Krilova, Andersena i /koga sve ne/ do samoga Disneya, u kojima sam učestalo proglašavan neopravdano zlim i zločestim, grabežljivim, proždrljivim, opakim i krvoločnim, sada i ovo krajnje uvredljivo- “bedni”?!? E pa bilo bi , gospodo ljudi i djeco, dosta! I mi, vukovi, imamo dušu. Nije li, gospodo, djeco i ljudi, već dovoljno okrutno i ponižavajuće što u tu vašu predstavu dovodite onu malu lažljivicu Crvenkapicu, pa one ljenčuge i lakodelce tri praščića, već /kao vrhunac sadizma/ dovlačite, ni manje ni više, nego sedam znanih neodgojenih, razmaženih, huligana kozlina?!? Pa mogli ste tu ugurati i 40 hajduka samo da me ocrnite i oblatite u rodnoj mi Hrvatskoj, Istri, na Kvarneru, i va Riki. Ali kad ste se već upustili u tu nečasnu radnju i povijesno – umjetničko – medijsku hajku , zašto niste u predstavu pozvali i one koji bi u moju korist prozborili koju lijepu riječ?!? Primjerice medvjeda Brunda ili lisicu Liju, pa možda čak i uskoka Jožu Poskoka?!? A ne! Vi, onako jednostavno, kao pravi sljedbenici jednoumlja i samo jedne , službene istine, uporno nastojite uvjeriti najmlađu nam generaciju, budućnost našu, našu djecu u jednu povijesnu zabludu, ili krivotvorinu – “kako su svi vukovi zločinci”! Bez individuali… ili kako se to već kaže… krivnje. E, pa i tome već jednom treba stati na kraj! I vukovi su ljudi… Pardon!… Životinje! I to žive. Zar niste svjesni kako smo mi, vukovi, vrsta koja polako, ali sigurno nestaje?! Odumire i izumire. Da nas skoro u Hrvatskoj neće biti dosta ni za jedno pošteno “Čovječe, ne ljuti se!”Da su nam šume zagađene od kiselih kiša do nagaznih mina? Da na nas šalju lovce naoružane od pušaka, preko kalašnjikova do bazuka? Da u svakom pa i najbjednijem toru, ili oboru čuči po jedan nemilosrdni security tornjak ispranog mozga i nabrušenih očnjaka? Da stoka ima kravlje ludilo, svinje trihinelozu, a perad ptičju gripu!? Pa kako da onda uz sve to još potpomognuto vašom podmuklom promidžbom preživimo i opstanemo?!? Da se iselimo? Pristanemo na humano i vučje preseljenje? I gdje? Na Aljasku, ili u Australiju?!? U rezervate, ili u kaveze?!? Jasno, nemate na sve to odgovora! I vi bi u Europu? Tamo gdje se poštuju manjinska prava i gdje vlada visoka ekološka svijest ?! Malo sutra! Kako, kada u vašem kazalištu /i to lutkarskom/ postoji pravo podzemno leglo autora koji proizvode lažne informacije i obmanjuju naivno dječje pučanstvo?! I što sad, ti, jadni i nemoćni vuče? Da , vas, možda , tužim za duševnu bol? Ma, nemojte. Dok oni u pravosuđu donesu presudu neće više kome imati uručiti rješenje. Jer, svi mi, vukovi, do tada ćemo već biti zbrisani s lica zemlje. I moći ćete nas gledati preparirane u prirodoslovnim muzejima uz dinosaurske kosture. Zato, draga djeco, glumci i ravnateljice, ne samo da prosvjedujem već zahtijevam da ovu predstavu i prije premijere skinete s vašeg repertoara i zamijenite je primjerenijim tekstom. Zašto, recimo, ne bi igrali Shakespearovo remek djelo “Vuk Romeo i vučica Julija” o nesretnoj ljubavi neshvaćenih zvijeri?! Ili , primjerice, Krležine “Gospodu vukove Glembajeve” s gospodičnom Vučković u glavnoj ženskoj ulozi? Možda, dramu “Vuci” Cihlara Nehajeva? Konačno, što bi smetalo da kao prvi stavite na repertoar balet “Vučje jezero”? Zar mislite da se među nama , vukovima ne bi našlo nadarenih i nježnih baletana? E, tu se varate, moja gospodo djeco, glumci i gospođo ravnateljice! Pa kad ste tako uskogrudni i neobaviješteni, osvrnite se bar na naše najbliže susjedstvo. U SiCG već 200 godina igraju “Dva veka vuka”, a svaki im se drugi književnik i zove Vuk. U engleskoj se jedna književnica Virginia prezivala Vuk, a u Njemačkoj i Austriji po nama su se zvali slavni Goethe i Mozart! Međutim, zašto da ja uopće s vama o tome raspravljam? Ja sam već odlučio. Ukoliko, unatoč ovim mojim upozorenjima ipak odigrate predstavu “Sedan kozlini i samo jedan bedni vuk”, znajte da ću među gledateljima biti i JA. Zubima i repom! Okružen prijateljima životinja Greenpaceom i ekologistima. I sa vidljivim transparentom “Život damo, vukove ne damo!” Naoružani trulim rajčicama i sitnim otpadom, uz potporu svjetskih medija i njihovih izvjestitelja. Toliko. Sa štovanjem vuk Vuk Pećine b.b. Rijeka www vukvuk@bajkanet.hr P.S. Pozivajući se na zakon o tisku insistiram na objavljivanju ovog moga teksta u cijelosti u vašoj kazališnoj knjižici. Usput, poručite gospodinu Tahiru Mujičiću, autoru vašeg vukocida, da mu se i inače ne piše dobro. Jer nestanu li vukovi potpuno s ovoga svijeta, posjećivat će ga noću, do kraja života, vukodlaci. – Mojoj unuci Cviti, dida Tahir