H. C. Andersen

Za školski uzrast.

RIJEČ REDATELJA

Vjerojatno najpoznatiji od svih Danaca, Hans Christian Andersen, pisac je uz čije su bajke odrasli mnogi naraštaji. Posežući za njegovim djelima, generacija za generacijom u njima iznova otkriva ne samo literarnu, već i duboko ljudsku ljepotu od koje su sazdana. Pronicljiva pogleda pomno uprta u duboku ljudskost svojih nesavršenih protagonista, Andersen već dva stoljeća tjera svoje čitatelje da odmalena postanu svjesni iznimaka od kojih je satkan život, te da ne izgube iz vida svoju (često zanemarenu) nepatvorenu poniznost.

Andersenovi junaci su uglavnom obični, mali ljudi (ili životinje,) gotovo nedorasli zadacima koji se pred njih postavljaju. I upravo stoga njegove bajke nemaju predvidljiv tijek i njihov ishod često nije optimističan i vedar; štoviše, mnoge nas iznenade tragičnim svršetkom jer mali ljudi dobivaju bitke samo u holivudskim filmovima. Ali, dok suznih očiju odlažemo knjigu, u duši smo bogatiji za jedno imaginarno iskustvo i čvršći za jednu vrlo nedvosmislenu moralnu pouku.

„Slavuj“ je donekle iznimka u pogledu tragičnog kraja, premda je tijekom većeg dijela te bajke naše srce tužno i suosjeća sa izgnanim slavujem, ili je pak ljuto na obijesnog i nezahvalnog cara. Ipak, happyendu usprkos, „Slavuj“ je priča o ljudskoj nezahvalnosti, o ljudskoj nestalnosti, ali, ako stvarno razumijemo Andersena,  i priča o oprostu, o našoj sposobnosti da – poput malog slavuja – zaboravimo nanijeta zla, te da nekome tko nam čini nažao pružimo drugi obraz.

Radeći predstavu po Andersenovu predlošku prije svega pokušavamo slijediti stil originala: dotaknuti gledatelja bez patetike, podučiti ga bez dociranja, zabaviti ga bez lakomislenosti. Riječju – nastojimo zadržati Andersenov osnovni narativni tok, ali ispričati priču jezikom kazališta, a ne literature. Zahvaljujući tome, upuštamo se u istraživanje forme koje nas vodi u svijet zvuka i slike kao potke neverbalnog koja prodire u gledaočevu podsvijest. Time ukidamo jezične barijere i ulazimo u „nevidljivi“ dijalog na kojega publika možda i ne zna da je pristala.

Naša je predstava u konačnici samo nadahnuta Andersenovom bajkom; gledatelji koji traže vjernost izvorniku bit će pomalo razočarani, ali moraju znati da nemamo namjeru baviti se ilustracijom.  Magija klasika služi da nam potakne maštu i da nam podari vjetar u leđa. Uz malo sreće, možda ćemo zatvoriti krug i nagnati gledatelje da posegnu za izvornikom i pročitaju ga u dahu, te da tako nastave dijalog koji smo započeli.

Lary Zappia